Meni je Vis poseban otok.

Ne toliko zbog prirodnih ljepota - svi su naši otoci u tom smislu, svaki na svoj način, prelijepi, pa tako i Vis, ovjenčan uvalama što bijelim žalom klize u tirkiznu pličinu da bi uskoro nestale u modroj pučini, do kojih se stiže kozjim stazama kroz kamena sela, vinograde i maslinike.

Poseban je zbog položaja, jer je najudaljeniji, a ipak nadomak Splitu, jednom od najuzbudljivijih mediteranskih gradova. To ga čini oazom plemenitog mira nedaleko od urbane uzavrelosti. Poseban je zbog kulture, koja je artefaktima prisutna još od antičkih, grčkih i rimskih, ilirskih, kršćanskih … vremena. Poseban je i zbog ne tako pradavne povijesti, kad je stoljećima bio vojna utvrda Habsburzima, Napoleonu, Englezima, Titu … Braneći njih od najezde vojnih osvajača, zaštitio je sebe od suvremene pošasti masovnog turizma – ostao je svoj.

Danas je Vis meka za nautičare. Sladokuscima pruža najbolje što komiški ribari svakodnevno vade iz svojih mreža i vrša, skidaju s parangala i ostiju, a vrsni majstori otočke kuhinje miješaju s mirisima i aromama Mediterana. Sve to, naravno, ne ide bez vina, od autohtone bijele Vugave, do posebnih varijacija na temu plavca malog.

Vis je poseban otok.

Branko Štefanović

Osnivač Veleučilišta VERN'